Dan kada nam se život okrenuo naopačke

     Svatko od nas u svome životu pamti neke prijelomne trenutke, događaje, datume koji se čine važnima za naš život, koji obilježavaju neku veliku promjenu, bilo da je to dan vjenčanja, prvi dan na novome poslu ili na primjer, rođenje djeteta. 

  Obično se za te važne, prijelomne događaje, dobro pripremamo, psihički ili fizički,  uređujemo, dotjeravamo, pa ih dočekamo spremni, uljepšani, izvježbani, pripremljeni. 

  Za trenutak koji je  promijenio moj život ništa me nije moglo pripremiti, ili se tada bar tako činilo... 
Dočekala sam ga u pidžami, neumivena, nenašminkana, polusnena, budeći se na kauču svoje dnevne sobe.

  Najobičnije zimsko siječanjsko jutro, ja - ležim na kauču, gdje u zadnje vrijeme često zaspim brojeći dane do poroda, suprug - u kuhinji , stavlja posuđe u perilicu, djeca, njih dvoje - lunjaju po sobi i gledaju neki crtić. 

Sjećam se, koje li ironije, u jednom sam trenutku pomislila kako se  s našeg prozora vidi natpis bolnice Rebro, baš kao u onim jeftinim krimićima gdje kroz prozor bliješti kičasti natpis HOTEL, a nekoliko trenutaka kasnije suprug je sa sinom već  panično jurio u autu prema  zgradi na kojoj se taj natpis nalazio. 

  Ono što se događalo između ta dva trenutka prepričala sam  već stotinu puta; na hitnom prijemu, doktorima, prijateljima, znancima, psihologici, proživjela u svojoj glavi već tisuću puta, a slika tog događaja trajno se urezala u moje pamćenje, i još  se uvijek, iako je od tog događaja prošlo nekoliko mjeseci, stresem pri samoj pomisli na to jutro, pa mi, dragi čitatelji, oprostite što neću ulaziti u detalje. 

  Svaki roditelj koji je vidio kako mu dijete doživljava epileptički napad zna da se trenutak, slika, kada to prvi puta vidite ureže i preduboko u vaše pamćenje, vaš mozak i vaše srce u i teško blijedi. 

  U jednom trenutku živjeli smo svoje najobičnije subotnje jutro, prepirali se tko će skuhati kavu, htjeli smo da su klinci još bar malo duže spavali, planirali svoj dan, svoj život, i pojma nismo imali koliko smo sretni i blagoslovljeni s onime što imamo,  a u sljedećem smo bosi, u pidžamama, stajali na siječanjskoj studeni, panično otključavali auto i vozili svoje onesviješteno dijete na hitnu.

  Ne znam što sam radila tih desetak minuta od kad  je muž odjurio autom prema bolnici dok me nije nazvao telefonom i javio da je mali u redu; uglavnom sam bezglavo lunjala po kući, molila i pokušavala smiriti drugo dijete koje je vrištalo, sve dok nije došla susjeda, preuzela brigu o curici, a mene, još onako u gornjem dijelu pidžame, odvezla do bolnice. 

  Za nas je sve počelo toga dana, a kada je stvarno počelo, ne znam, a vjerojatno nikada neću ni znati je li to bio prvi napad u njegovom životu, ili samo prvi koji smo mi vidjeli. 

 Od ovog događaja prošlo je nekoliko mjeseci, danas naš dečko ima nepune tri godine, dijagnozu mioklona epilepsija koja još nije potvrđena, nezavršene pretrage i dva antiepileptika koja uzima pet puta dnevno. 

  Kao što naslov govori, ja sam samo jedna mama, imam troje male djece i jako malo vremena  da pišem nekakve blogove i surfam po internetu, ali ovo sam počela pisati  samo zato da olakšam svoju dušu i pomognem , bar malo, nekom roditelju, koji proživljava ili počinje proživljavati ono s čime se naša obitelj uči živjeti od našeg siječanjskog jutra, a osjeća se samo, jadno, bespomoćno, ustrašeno, i onako kako se može osjećati roditelj koji strepi nad svakim pokretom svoga djeteta, koje je odjednom, iako isto kao sva druga djeca, postalo potpuno drugačijim od sve te druge djece, onako kako se osjeća svaki roditelj čije dijete ima epilepsiju.